Spomen svih vjernika pokojnika

Siđoh s neba ne da vršim svoju volju, nego volju onoga koji me posla.

U liturgijskoj ili crkvenoj godini dan nakon svetkovine Svih Svetih slavimo i spominjemo se svih vjernika pokojnika. Dok se u svetkovini Svih Svetih spominjemo pokojnika koji su već spašeni, tj. koji se nalaze u nebeskom raju, a Crkva im u liturgijskoj godini i svom liturgijskom lakendaru na poseban način ne spominje ime, danas se spominjemo i onih pokojnika koji se još uvijek ne nalaze u nebeskom raju, dakle koji su u čistilištu i čekaju dan kada će ih Bog pripustiti u svoje vječno zajedništvo. Stoga, na današnji dan na poseban način molimo za one pokojnike koji još uvijek nisu dostojni da budu u zajedništvu Svih svetih i tako gledaju Boga licem u lice.

Zašto smo pozvani moliti se za naše pokojne? Ponajprije, oni koji su umrli oni više za sebe ništa ne mogu učiniti. Dok su živjeli ovdje na zemlji, imali su mogućnost nešto učiniti za svoje spasenje. U trenutku kada ih je Bog pozvao s ovoga svijeta, prestaje i njihova mogućnost da za sebe nešto učine u pogledu svoga spasenja. Stoga smo mi živi pozvani na poseban način moliti za naše drage pokojne, kako bi im se Bog, ukoliko je potrebno, smilovao, dobrostivo im oprostio grijehe i pripustio ih u život vječni. To smo kao braća i sestre u vjeri pozvani činiti i moliti i za one kojih se nema tko spomenuti, a potrebne su im naše molitve i prošnje kod Oca koji je na nebesima. To je veliko djelo ljubavi koje možemo učiniti prema svim pokojnicima, jer svi smo mi i s onima koje poznajemo, ali i s onima koje nikada u životu nismo upoznali, na koncu braća i sestre u vjeri i isti nam je Spasitelj i Otkupitelj, Sin Božji, Isus Krist.

Međutim, na današni dan ne trebamo samo moliti za naše pokojne, nego je potrebno još nešto učiniti: pozvani smo na današnji dan na poseban način razmišljati o tome da ćemo i mi jednoga dana stupiti pred Boga te ćemo, da se poslužimo biblijskim riječnikom, morati položiti račun o upravljanju svojim vlastitim životom. Zato danas nam se upitati kako živim? Mogu li sa starozavjetnim psalmistom ponoviti riječi: Gospodin mi je svjetlost i spasenje; Gospodin je štit života moga; Lice tvoje, Gospodine, ja tražim. Tražimo li doista lice Gospodinovo u ovom svijetu, u našim bližnjima? Je li nam doista Gospodin svjetlost i spasenje u našem životu? Je li se uzdam u Gospodina i svoj život polažem u njegove ruke? Ovo su, braćo i sestre, pitanja koja si danas trebamo postaviti kako bismo ispravno mogli vidjeti koliko smo daleko od nebeske domovine i našega spasenja. Ne smijemo spavati i dopustiti da se pokalo udaljujemo od Boga i njegova sina Isusa Krista, koji je naš Spasitelj. Na današnji je dan potrebno sebi posvijestiti da nas čeka susret s Bogom i da ćemo u tom susretu biti usmjereni ili u pakao ili u čistilište ili pak u nebeski raj.

Razmišljati o vlastitoj smrti doista može biti potresan trenutak. Idemo ususret nečemu što ne poznamo. Nemamo iskustvo smrti i strah nas je. Međutim, ukoliko doista vjerujemo da je Isus Krist onaj koji je uskrsnuo od mrtvih, koji je pobijedio smrt te ćemo i mi zajedno s njime uskrsnuti te da je smrt zapravo prolaz iz ovozemaljskog života u vječni život, onda će nam i sam pogled na naš život, ali i na smrt, dobiti sasvim drugačiju dimenziju. Starozavjetni prorok Job govori u prvom svetopisamskom čitanju i pokazuje nam put u našoj vjeri, a kojoj je Isus Krist ispunjenje: Ja znadem dobro: moj Izbavitelj živi i posljednji će on nad zemljom ustati. A kad se probudim, k sebi će me dići: iz svoje ću puti tad vidjeti Boga. Njega ja ću kao svojega gledati.

Isus u evanđelju govori kako je njegovo poslanje spasiti i uskrisiti čovjeka. Zato je i došao, tj. zato ga je Otac i poslao: Svi koje mi daje Otac doći će k meni, i onoga tko dođe k meni neću izbaciti; jer siđoh s neba ne da vršim svoju volju, nego volju onoga koji me posla. A ovo je volja onoga koji me posla: da nikoga od onih koje mi je dao ne izgubim, nego da ih uskrisim u posljednji dan. Da, to je volja Oca mojega da tko god vidi Sina i vjeruje u njega, ima život vječni i ja da ga uskrisim u posljednji dan. Ovo su uistinu, braćo i sestre, utješne riječi. Riječi pune ohrabrenja i nade da nas nakon ovozemaljskog života ne čeka ništavilo, praznina, pustoš, nego nas čeka nebeska radost i zajedništvo svih svetih koji su pred nama otišli u nebesku domovinu. Da bismo tamo uistinu i prispjeli potrebno je potruditi se za vrijeme ovozemaljskog života, tj. dok još uvijek imamo vremena i pripraviti sebi stan na nebesima. Nemojmo se previše pouzdavati u to da još uvijek imamo vremena. Sada je pravo vrijeme za obraćenje i promjenu svoga života. Sada je trenutak kada sam pozvan pogledati u svoj život i vidjeti koliko živim po Božjem putu, a koliko sam dakleko od njega.

Mnogo je toga na što nas današnji spomendan svih vjernih pokojnika poziva. Molimo za sve naše drage pokojne ne bi li im se Gospodin smilovao i ukoliko je potrebno milosrdno im otvorio vrata nebeskoga raja, a nama koji još uvijek imamo milost da živimo u ovome prolaznome svijetu da spoznamo da je upravo sada pravi trenutak da si posvijestimo da smo pozvani živjeti životom obraćenja i evanđeoske ljubavi i prema Bogu i prema bližnjemu, a na to nas sam Gospodin Isus Krist i poziva.

Napiši komentar

na vrh članka