Reportaža Glasa Koncila o HKM Berlin

Hrvatska katolička misija Berlin - »duhovna domovina« u njemačkoj prijestolnici

Hrvatski vjernici mijenjaju povijest mjesne berlinske Crkve

Susret s gradom od gotovo četiri milijuna stanovnika nekomu tko dolazi iz male zemlje može biti pomalo zastrašujući. Ne samo da ga iznenadi »šuma linija« koja je dio javnoga gradskoga prijevoza, tu su i pripadnici različitih kultura na ulicama drugoga najvećega grada Europske unije, njemačke prijestolnice. S druge strane Berlin nudi sve što se može zamisliti, poput različitih dućana, gastronomske ponude, zabave i trendova koji do naše Hrvatske tek moraju stići. U takvom okruženju nije se teško izgubiti: ne samo turistima koji traže liniju »U-Bahna«, koračaju od Brandenburških vrata prema istočnom Berlinu i poznatom televizijskom tornju kod Alexanderplatza ili odlaze na prestižno Humboldtovo sveučilište, nego i onima koji tamo žive, u svakodnevnoj trci između napornoga posla na radnom mjestu i obitelji... Daleko od domovine, Hrvatima je u pronalasku pravoga smjera Hrvatska katolička misija pravi kompas, mjesto na kojem mogu susresti sunarodnjake, ali i sa svojim franjevcima podijeliti svoje radosti i suze, probleme i veselje.
Dolaskom Hrvata u Zapadni Berlin Crkva u Hrvatskoj brzo je uspostavila katoličku misiju, koja se od 1969. godine brine za Hrvate: njih je trenutačno u Berlinu između 15 i 20 tisuća, dok službene brojke govore o oko 7500 hrvatskih državljana koji plaćaju crkveni porez, no u tu brojku nisu uključeni oni koji imaju dvojno državljanstvo. Iako postoji mnogo udruga i zavičajnih klubova kojima je cilj očuvanje nacionalne kulture i tradicije, HKM ima posebno mjesto: Crkva još uvijek okuplja najveći broj Hrvata u Berlinu, a osim na kulturne sadržaje vjernici rado dolaze i na mise.Čekaju Stepinčevu kanonizacijuVoditelj HKM-a Berlin od 2014. godine je fra Frano Čugura (55), rodom iz Sinja, koji je »na pola radnoga vremena« zaposlen i na njemačkoj župi sv. Sebastijana na Weddingu, gdje se nalazi sjedište Hrvatske katoličke misije posljednjih desetak godina. »Prije sam bio na službama na njemačkim župama, u Münchenu i Geretsriedu. Berlin je drukčiji grad, osjeća se drukčiji mentalitet i otvorenost prema strancima, koliko god to nosilo određene probleme. Hrvati u Berlinu su višestruka dijaspora: kao katolici smo u manjini jer živimo u 'ateiziranom' gradu, u kojem je oko 8 % katolika, od toga su 30 % katolici stranci. Daleko smo od domovine, ali i drugih hrvatskih katoličkih misija, pa je manje prostora za druženje na zajedničkim folklorijadama i olimpijadama koje organizira naš dušobrižnički ured«, govori fra Frano, kojemu pomažu još dvojica franjevaca splitske provincije Presvetoga Otkupitelja kao dušobrižnici: fra Radoslav Tolić (54) s najdužim stažem boravka u Berlinu zadužen je za pripremu prvopričesnika te fra dr. Ivan Macut (35) koji vodi mlade i Framu, uz pomoć trajnoga đakona Nikole Horsta Kaye.Njih četvorica vode pastoralnu skrb za Hrvate, a u prostorima HKM-a na Weddingu posebno je živo od četvrtka navečer: tada započinju misijske aktivnosti u tri dvorane u kojima se izmjenjuju djeca, prvopričesnici, krizmanici, framaši, folkloraši, pjevači, roditelji. I tako sve do nedjelje... Tih je dana teško u okruženju crkve sv. Sebastijana - koja se nalazi uz najveći dio očuvanoga Berlinskoga zida - čuti njemački jezik. Liturgijska slavlja na hrvatskom se slave na Weddingu svakodnevno, a nedjeljom se mise služe još u dvije crkve: sv. Bonifacija na Mehringdammu i Marije Pomoćnice kršćana na Spandauu. Povremeno se obilaze i zajednice u Potsdamu, Magdeborgu, ranije u Leipzigu i Dresdenu. »Poznato je da se na materinskom jeziku i moli i beštima. Još je uvijek dosta Hrvata koji dolaze u misiju i tu žele primiti sakramente, ali susrećemo naše obitelji i po njemačkim župama koje imaju katoličke škole i dječje vrtiće. Postoje i druga mjesta s duhovnim sadržajima, poput neokatekumena ili indijskih svećenika u crkvi sv. Klemensa, kamo odlaze naši Hrvati. Duhovna se domovina traži i u drugim crkvama i župama«, svjedoči fra Frano Čugura, voditelj berlinske misije, koja čeka Stepinčevu kanonizaciju kako bi toga svetca - čija velika slika krasi desnu lađu crkve sv. Sebastijana - proglasila svojim zaštitnikom.U trostrukoj dijasporiIako se mise na hrvatskom služe na tri mjesta u Berlinu, velik je problem teritorijalna udaljenost: poneki vjernici moraju prijeći i 50 kilometara kako bi došli na aktivnosti u misiju. I mnogi to čine češće od jednom tjedno: dovoze djecu na vjeronauk subotom, uključeni su u druge aktivnosti, a nedjeljom su na misnom slavlju. Pokreće ih vjera, narodni jezik, susreti s ostalim Hrvatima... Na laike računaju i svećenici, jer kada su prije desetak godina redovnice otišle iz misije, oni su se volonterski angažirali u vođenju zbora i drugim aktivnostima.»Uloga misije u posljednjih se 20-30 godina mijenjala jer su se mijenjali ljudi koji su u njoj i uz nju: druga i treća generacija drukčije se snalazi u njemačkom društvu nego što je to bilo kod prve generacije. Uloga misije više nije pomaganje u snalaženju u društvu, nego se okrenula prema vjerskim sadržajima. Treba mijenjati koncepte, stari koncepti više nisu dovoljni: ljudima treba nuditi kvalitetan sadržaj«, napominje potpredsjednica pastoralnoga vijeća Suzana Smolković (47), majka troje djece, koja volonterski svira u crkvi na Spandauu od 13. godine te vodi zbor mladih HKM-a. Za sebe kaže da je u trostrukoj dijaspori: Hrvatica je u Njemačkoj, katolkinja u Berlinu, inženjerka u BMW-ovu pogonu proizvodnje. »Teško je u društvu pronaći nekoga tko vjernički diše, a mi sami još puno toga ne znamo, trebamo učiti jer smo kršćanski analfabeti. Sretna sam što sam rasla u misiji, bila sam i u slavnom zboru 'Ivan Lukačić', a za vrijeme rata imali smo jaku organizaciju mladih. U savezu hrvatske mladeži Berlina organizirali smo 24-satno bdjenje na Brandenburškim vratima za mir, organizirali okupljanje koje je diglo na noge 6000 ljudi, a često smo slali i materijalnu pomoć u Hrvatsku«, prisjeća se Smolković.Obiteljska se atmosfera osjeća na Spandauu, najmanjoj crkvi u kojoj se služi hrvatska misa, ali neprekidno od 1976. godine. Među onima koji su od početka aktivni u toj zajednici jest i Mate Vuletić (58), rodom iz Dobranja kraj Imotskoga, otac troje djece i uskoro djed po sedmi put. »Kada je sve počelo u misiji, obitelji su se međusobno povezale i uključivale, svi smo familijarno podržavali. Ali do danas dolazim jer sam zaljubljen u Isusa Krista, potpuno mu se predajem. Zadovoljan sam i našim fratrima, oni su uvijek bili naši predvodnici.«Slove kao najbolje integriran narodRedovita na misnim slavljima u toj crkvi jest i Jadranka Dorotić, umirovljenica s dvije adrese: u Berlinu i na otoku Braču. »Dolazim rado među Hrvate, vidjeti prijatelje, ali i za smirenje duše. Osim ovamo, ponekad odem i na misu na Mehringdamm da vidim svoje pjevače u zboru u kojem sam nekada pjevala. Iako od kuće do tamo prijeđem 32 kilometra, kada sam u zimskim mjesecima u Berlinu, ne propuštam doći na hrvatsku misu.«Pripadnik druge generacije Mijo Marić (41) jedan je od onih koje su roditelji odlučili roditi u domovini iako su već živjeli u inozemstvu, pa su mu u rodnom listu upisani Vinkovci, iako je u Njemačku stigao već nakon godinu dana. To je bilo često kod prve generacije gastarbajtera jer su smatrali da će tako snažnije očuvati nacionalni identitet. »S misijom povezujem velik dio svojih mladenačkih sjećanja, to mi je bila emocionalna domovina. Nije tajna da HKM-ovi imaju ključnu ulogu u očuvanju nacionalnoga identiteta u hrvatskom iseljeništvu. Da nije bilo naših misija, gdje su mladi mogli doći na folklor, tamburicu, već bismo se znatnije asimilirali u drugoj generaciji. Hrvati slove kao najbolje integriran narod u njemačkom društvu: imamo najvišu maturantsku kvotu, najveću razinu zaposlenosti, govorimo perfektno njemački, nevidljivi smo u statistici kriminala, lojalni smo građani... Postavlja se pitanje zašto je to tako. Uvjeren sam da su katoličke misije ključne što smo dobro obrazovani i integrirani. Tu sam osobno proširivao horizonte«, kaže zaposlenik Deutsche Telekoma Mijo Marić i objašnjava kako pastoralna vijeća u Njemačkoj imaju veliku ulogu: za svjetovne stvari odlučuju, a za duhovne savjetuju.S dva je mjeseca života u Berlin doputovala Janja Tadin (44), tajnica u župnoj administraciji, koja često susreće vjernike. »Misija je ta koja nas je držala kao stup, posebice je korisna bila mojim roditeljima koji nisu poznavali jezik, kulturu i okolinu. Tu smo se okupljali, rasli, organizirali: to je gnijezdo u koje uvijek mogu doći... Svećenici i redovnice puno su nam pomagali da sve to lakše podnesemo, u razvijanju dvostrukoga identiteta: njemačkoga i hrvatskoga. U tajništvo misije u posljednje nam vrijeme sve češće dolaze mladi ljudi koji nisu dovoljno upućeni, misleći da ih u Njemačkoj čeka idealan život i posao, pa kada ne uspiju, kod nas traže novac za povratak u domovinu.«U glavnoj crkvi jedan od sakristana je Jozo Ćosić (65), mladi umirovljenik koji pomaže oko crkve. Svećenici ga zovu kad god zatreba. Njegova je supruga Ankica domaćica u župnom stanu, a oboje su došli u Njemačku sredinom sedamdesetih. »Borimo se za naš opstanak, više se držimo zajedno. Ponedjeljkom se ovdje okupljaju stariji, dođu na kavu i kolače, misu. Kazuju svoje probleme jer su im djeca daleko.«Uključeni u projekte domovinske CrkvePrepoznatljivost Hrvatske katoličke misije u Berlinu očituje se u snažnom zajedništvu, velikoj inicijativi vjernika laika, ali i organiziranju internacionalne krunice koja je u mjesnoj crkvi naišla na dobar odjek. U tom je veliku ulogu imala predsjednica pastoralnoga vijeća Anica Krstanović (47), fokusirana na obitelj i posao, ali i na misijske aktivnosti. »Posljednjih 10 godina puno je inicijativa dolazilo iz naroda, od laika, ljudi koji su oduvijek tu bili angažirani. Jedna od stvari je i internacionalna krunica: ideja je došla od Marijine legije, Stipe Milanović odigrao je veliku ulogu. Povjerio mi je tu zadaću, a svake se godine skupi više stotina djece i redovito nas posjećuje neki biskup. Svakako hrvatski jezik nam je najbitniji za misiju jer misija ima pravo na opstanak jedino ako je tu prisutan hrvatski jezik. Inače se ne razlikujemo od drugih župa ni po čemu, onda bismo se mogli okupljati i u njemačkoj župi, pa su naša nastojanja velika da se posebno kod treće generacije njihovo znanje o hrvatskom poboljša«, napominje predsjednica župnoga vijeća u kojem su, kako župnik kaže, »emancipirani kršćani koji znaju što hoće i od kojih dolaze mnoge inicijative«.Pri župi djeluje i Hrvatska kulturna udruga »Vladimir Fran Mažuranić« koju predstavlja predsjednik Stjepan Lozančić (65), umirovljeni zaposlenik Siemensa: »Naš je ponos što smo uspjeli društvo očuvati tijekom 35 godina. Održavamo i posjećujemo grob na Mažuranićev dan rođenja i smrti, plaćamo grobarinu, a prije tri godine obnovili smo dvojezičnu ploču na kući u kojoj je živio 20-ak godina u Berlinu. Sve je započelo kada nas je jedan profesor Nijemac zamolio da preuzmemo brigu o promociji toga hrvatskoga književnika.«Da ispisuju povijest i mjesne berlinske Crkve te šalju pozitivnu sliku o radu u misiji svjedoče mnogi primjeri: na zadnjem dijecezanskom danu mladih sudjelovalo je 200 Hrvata u misijskim majicama, dok je prijašnjih godina sveukupno dolazilo oko 150-200 mladih, na euharistijski kongres u Köln iz Berlinske nadbiskupije išlo je sto katolika, a od toga je bilo 43 mladih iz HKM-a. Pjesme misijskoga zbora mladih raduju mnoge, pa je tako pozitivne komentare dao i novi nadbiskup Heiner Koch. Jednako spremno uključuju se i u projekte domovinske Crkve: mladi su bili na posljednja dva susreta hrvatske katoličke mladeži u Sisku i Dubrovniku, za to su se pripremali i imali zadaće, a od sponzora su uspjeli prikupiti 10 tisuća eura kako bi financijski olakšali troškove tih hodočašća.Pjevačke probe u stanu voditeljiceMlada studentica Marija Širić sudjelovala je u svim aktivnostima, a kao predstavnica mladih zastupa ih u župnom vijeću. »Tko ne živi u dijaspori, ne može zamisliti kakav nas osjećaj obuzme kada zajedno s desetcima tisuća mladih možemo moliti Otčenaš na svom jeziku i osjetiti pripadnost Crkvi, jer smo mi ovdje manjina i izolirani u življenju vjere. Uvijek rado dolazim na misijske aktivnosti. Počeli smo nedavno s misama za mlade svakoga zadnjeg petka, kada imamo i klanjanje, a prije sam dolazila na folklor, vjeronauk, zbor«, kaže Marija Širić, kojoj je u župnom vijeću povjeren i posao provedbe ankete u HKM-u. Priprema se upitnik kojim žele ispitati stajališta ljudi o misiji, doznati što misle posjetitelji misa kako bi još bolje poboljšali svoj rad. »Taj nam je upitnik bitan jer će biti temelj daljnjih rasprava. Znamo kako ovdje naši ljudi dišu, osjeća se snažan hrvatski duh prve generacije koji je oduvijek ovdje prisutan, ali nove okolnosti prisiljavaju nas da bolje prosudimo trenutačnu situaciju«, govori vijećnica Širić.Među mladima je aktivna i studentica Franciska Bijader (24), rođena u Bosni, a u Berlin je stigla s tri godine te je u misiji prošla sve stube: od ministriranja, Frame, pjevanja i folklora do voditeljice kateheze za djecu nižih razreda. »Problem je što treća generacija ne govori baš dobro hrvatski pa moramo miješati njemački i hrvatski. Uvijek nešto bojimo, pripremamo priredbe, djeca imaju mnogo pitanja... Na početku ih je bilo desetak, ali morali smo se premjestiti u veću prostoriju - sada ih zna doći i 30. Volim rad s djecom, želim da ovom aktivnošću djeca dobiju naviku dolaska u misiju, da se druže s ostalom djecom i tako očuvaju kulturu«, kaže Franciska, koja je zadovoljna kako sve ide, iako u tome ima tek petomjesečno iskustvo.Nedjeljom posebno lijepo odjekuje pjesma u crkvi sv. Bonifacija na Mehringdammu, gdje zbor posljednjih sedam godina vodi Matija Ćosić (32), a na pjevačke se probe okupljaju u njezinu stanu. »Ima nas dvadesetak u zboru, više smo orijentirani na liturgijske skladbe, a znamo otpjevati i koju šansonu. Kada nedjeljom ne dođem ovamo na misu, nešto mi nedostaje«, govori ekonomistica po struci, a njezine riječi prisnažuje Iva Ljubas (43) kojoj dolazak u misiju znači povezanost s domovinom i običajima, ali sanja da misija ponudi i športske aktivnosti za mlade.O mnogim još idejama sanjaju članovi misije: o okupljanju hrvatske katoličke mladeži u Berlinu, suradnji s ostalim katoličkim misijama u Njemačkoj, snažnijem impulsu domovinske Crkve... Sve to za jače povezivanje iseljeništva i domovine.

»U Crkvu smo integrirani krštenjem«

Berlinska nadbiskupija na putu je traženja i pastoralnoga restrukturiranja župnih zajednica, a sve to utječe i na hrvatsku katoličku misiju za koju bi, prema riječima njezina voditelja, idealno bilo kada bi bila »otok za sebe« ili kad bi čak postojale dvije katoličke misije. No realnost je drukčija pa se o važnosti i jedinstvenosti HKM-a ne umaraju govoriti župni pastoralni vijećnici jer se pribojavanju - spajanja. Kako objašnjavaju, prvotni je motiv Nijemaca ojačati vjeru, a žele to učiniti mijenjajući strukturu, pa se razmišlja i o tome da se ostarjele njemačke župe pomlade Poljacima i Hrvatima. »Mi u tome vidimo potencijalnu opasnost da ćemo izgubiti previše toga. Postali smo tako važan pregovarač s nadbiskupijom i izradili alternativni koncept pastoralnoga preuređenja«, kaže potpredsjednica vijeća Suzana Smolković i napominje da su upravo oni inicirali formiranje radne skupine svih stranih misija prije više od dvije godine jer službene brojke govore da stranci u tamošnjem društvu čine trećinu katolika.»Kao pastoralni vijećnici želimo strateški razmišljati: što moramo činiti danas da bismo mogli ostati za 10 - 15 godina. Svjesni smo činjenice da se po svijetu hrvatske misije gase, to je izazov pred kojim se nalazimo, ali želimo taj proces barem malo usporiti ako ga već ne možemo zaustaviti. Već dugo tražimo diskusiju o toj temi i pomoć, razmjenu mišljenja kako se postaviti, ali podrška izostaje i iz domovinske Crkve«, napominje Suzana Smolković, koja je jedna od aktivnijih u Hrvatskoj katoličkoj misiji i pokazuje interes te je s kolegama spremna zasukati rukave. Da je reputacija hrvatske katoličke misije u Berlinskoj nadbiskupiji dobra svjedoči predsjednica vijeća Anica Krstanović. Ipak upozorava da se strane misije ne smije smatrati drugorazrednim katolicima: »Konstruktivnim radom pokazali smo da nismo oaza ili veliki upitnik u biskupiji, nego smo dio Crkve i želimo dati dio naše duhovnosti i način življenja vjere kako bi ojačala i vjera drugih. Mi smo ravnopravni u Katoličkoj Crkvi, ne trebamo se tu integrirati, već smo samim krštenjem integrirani.«

Dva vjerska kutka u restoranu »Dalmacija«

Vidjeti križ u restoranu nije tako neobična pojava u Hrvatskoj, ali u Berlinu koji želi biti religijski neutralan to je gotovo nemoguće. Tim više zavrjeđuje pozornost restoran »Dalmacija«, blizu zračne luke Tegel, koji goste dočekuje - Biblijom. Sveta knjiga kršćana prvo je što se može vidjeti nakon što se otvore vrata restorana, na mjestu gdje obično stoji ponuda jela. Vlasnik Ivica Sučić (48), uz još jedan vjerski kutak u restoranu, tako pokazuje pripadnost Crkvi. »Stavio sam Bibliju u restoran jer sam tu u svojoj kući. Inače u Berlinu ima dosta nesnošljivosti prema vjeri, posebice su posljednji događaji u Crkvi utjecali na sve to, kao i nametanje različitih svjetonazora, poput rodne ideologije«, napominje vlasnik restorana koji je u Njemačku stigao 1986. godine.On je jedan od 30-ak njih koji su rodom iz Dalmatinske zagore, iz Tijarice, a sada su vlasnici restorana. Upravo je to, uz građevinarstvo, jedna od najpopularnijih i zastupljenijih djelatnosti među Hrvatima u Berlinu. Prema nekim podatcima, krajem sedamdesetih u gastronomiji je radilo oko deset posto ukupnoga hrvatskoga stanovništva koje je živjelo na području njemačke prijestolnice. »Moj je stric bio među prvima koji su došli iz Tijarice i otvorio je hrvatski restoran sredinom šezdesetih. Doveo je svoje rođake, radili su jedni za druge, međusobno si pomagali i tako stjecali znanja da otvore nove restorane«, objašnjava Sučić kako se proširila hrvatska gastronomija. U ugostiteljskom poslu zajedno je s rođakom, a pomaže mu i sin student Ante.Unatoč svim obvezama, Sučić uspijeva pronaći vremena za Hrvatsku katoličku misiju: u prošlom je sazivu župnoga vijeća bio predsjednik, a u zadaću si je uzeo obvezu organiziranja hodočašća. Tako su bili u Fatimi, Rimu, Svetoj Zemlji... »Hodočašće je uvijek put na kojemu hodočastimo Bogu, ali imamo i mogućnost za međusobno upoznavanje i zbližavanje. Berlin je velik grad i kako se Hrvati okupljaju na tri mjesta na mise, mnogi se nemaju priliku upoznati. Tu je vrijednost hodočašća jer se naša velika zajednica tako bolje povezuje«, govori o svojem doprinosu Ivica Sučić.

Napiši komentar

na vrh članka