Korizma

Pepelnica ili Čista srijeda je prvi dan korizmenog vremena koja traje 40 dana pred Uskrs. Toga dana je zapovijedani post i nemrs. Vjernici zakoračuju u pokorničko vrijeme molitve i posta. Unutarnju spremnost na obraćenje i vršenje dobrih djela potvrđuju i izvanjskim vidljivim znakom pepeljenja. Naime, toga dana na svetoj misi blagoslivlja se pepeo dobiven od maslinovih grančica ili grančica drugog drveća, koje su bile blagoslovljene prethodne godine na blagdan Cvjetnice.
Dok svećenik posipa svakog vjernika po glavi ili mu čini znak križa pepelom na čelu, izgovara: „Obratite se i vjerujte evanđelju“, ili „Sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah vratiti“.
Pepeo istodobno označava čovjekovu grešnost i krhkost, a kao znak pokore obilježava i tugu čovjeka shrvana nesrećom, te patnju koja je prouzročena posljedicama grijeha. Posipati se pepelom značilo je vršiti neku vrstu javne ispovijedi gestama i mimikom. Pepelom čovjek priznaje da je grešan, preduhitruje na taj način Božji sud i postiže Božje milosrđe. Pepeo podsjeća čovjeka koji vjeruje u uskrsnuće da ne smije prionuti uz dobra ovoga svijeta, uz novac i vlast, kao da bi jedino ta dobra mogla dati smisao ljudskom životu.
Post se kroz povijest sastojao u lišavanju svake hrane i pića jedan ili više dana, od jednog sunčeva zalaza do drugog. Današnje vrijeme teško prihvaća i ne cijeni takav post kao duhovnu korist. Više važnosti pridaje umjerenosti u jelu i piću, što je dobro i za zdravlje.
No, postu pripada važno mjesto radi trpljenja, očišćenja, žalovanja i prošnje. Biblija ga zajedno s molitvom i milostinjom smatra jednim od bitnih čina koji je pred Bogom izraz čovjekove poniznosti, nade i ljubavi.

Korizma – vrijeme milosti, obraćenja i pokore
Kako joj sama riječ kaže, korizma je doista četrdesetnica, bez obzira na to željeli mi to prihvaćati kao „konačni odgovor“ ili ga pripisivali „nekakvim modernistima“, pozivajući se na neke starije uvriježene pučke i pobožne prakse, u kojima, dakako, ne prepoznajemo ništa pogrešnoga.
Baš suprotno: i Drugi vatikanski sabor, u svojoj konstituciji o svetoj liturgiji „Sacrosanctum concilium“ (br. 109) potiče: „Neka obilatije dođu do izražaja krsne sastavine svojstvene korizmenoj liturgiji; zgodno će biti opet uvesti neke iz pređašnjih vremena“, i dodaje (br. 110): „Pokora korizmenog vremena treba da bude ne više unutarnja i pojedinačna već također vanjska i socijalna. A pokorničku praksu valja promicati prema mogućnostima našeg vremena i raznih krajeva i prema prilikama vjernika“.
Korizma je crkveno liturgijsko razdoblje koje traje 40 dana. Onako kako svećenici na početku toga razdoblja i naviještaju i objašnjavaju, pozivajući pri tome na snažniju pripravu na blagdan uskrsnuća Gospodnjega - Vazam. Naime, u liturgijskoj godini korizmeno razdoblje traje od Pepelnice (Čiste srijede) do Velikoga četvrtka, to jest mise Gospodnje večere.
Crkva sa svojim vjernicima to čini po uzoru na četrdesetogodišnje putovanje izabranoga Božjeg naroda iz Egipta po pustinji do domovine, što možemo pročitati u starozavjetnoj knjizi o Jošui (Jš 5, 10-12), ali i o Mojsiju (Izl 24,18) i Iliji (1 Kr 19,8).
Na kraju, mora se spomenuti i Isusova četrdesetodnevna kušnja u pustinji, koju možemo pročitati kod evanđelista Marka (Mk 1,13). Po uzoru na sve te primjere i Crkva se zajedno s kandidatima za krštenje, to jest katekumenima, ali i pokornicima sprema za pravo slavlje vazmenoga trodnevlja.
U tome razdoblju ona to čini odricanjem od ugodnih stvari i užitaka, pa se korizmu nekada naziva i „vremenom posta“, te istodobno poziva vjernike da se u odricanju sjete svih potrebnih i da pomažu karitativno najsiromašnije više nego što to čine tijekom ostalih liturgijskih razdoblja.
Četrdesetnica je i vrijeme intenzivnije molitve, a vjernički puk osobito rado razmatra muku Gospodnju u pobožnosti križnoga puta te se sakramentom pomirenja priprema na susret s Uskrslim Kristom u euharistijskoj pričesti. Što se tiče misnih nedjeljnih slavlja kroz korizmu, valja reći da je njihova značajka ljubičasta boja liturgijske odjeće.
Liturgijska odjeća razvila se iz antičke civilne odjeće. Koju boju uzeti u pojedine dane službeno je odredio papa Inocent III. na početku 13. stoljeća, a od propisa u Misalu Tridentskog sabora to je gotovo nepromijenjeno.
Tako se ljubičasta boja upotrebljava u došašću i korizmi, „kao i u bogoslužju za pokojne (za koje se može uzeti i crna)“, pojašnjava se u „Malom liturgijskom leksikonu“ Ruperta Bergera. Jednako tako, u korizmi se preporuča da se ne ukrašuju oltari i crkva, da ne sviraju orgulje, a uvijek se ispuštaju aleluja i Slava. Aleluja je, naime, poklik budućem gradu Jeruzalemu (Tob 13,18), kojim će biti pozdravljen Krist kao pobjednik nad starim Babilonom (Otk 19,1-9).
Za vrijeme korizme, na putu kroz pustinju u vazmenu domovinu, Crkva se odriče domovinske pjesme „aleluja“ i prije evanđelja pjeva drugi prikladan poklik Kristu: „Slava tebi, Kriste Bože, Kralju slave vječite“.
U vazmenoj noći „aleluja“ se opet svečano zaori te se u vazmenom vremenu posebno rado i često pjeva. Isto je i sa „Slavom“, koja nije dio misnog slavlja u adventskom i korizmenom vremenu. Korizma, kako uči tradicionalna liturgika, doista obuhvaća 40 dana, ne računajući kao pokorničke dane nedjelje u tom razdoblju koje su uvijek proslava Kristova uskrsnuća.

https://www.zg-nadbiskupija.hr