NEDJELJOM

St. Joseph, Natalissteig 2, 13629 Berlin (Siemensstadt) u 9:30 sati

St. Sebastian, Gartenplatz, 13355 Berlin (Wedding) u 11:30 sati

St. Bonifatius, Yorckstr. 88 C, 10965 Berlin (Kreuzberg) u 13:30 sati

RADNIM DANOM

St. Sebastian, Gartenplatz, 13355 Berlin (Wedding): utorkom, četvrtkom i petkom u 18 sati krunica, a u 18:30 sati sv. misa. Subotom u 9 sati sv. misa

St. Bonifatius, Yorckstr. 88 C, 0965 Berlin (Kreuzberg): srijedom u 18:30 sati krunica, a u 19:00 sati sv. misa.

Ponedjeljkom ne slavimo svetu misu s narodom.

Ponašanje u crkvi

Crkva je sveti prostor susreta s Bogom, pojedinca ili zajednice te privilegirano vrijeme svetog.
Dolazak u crkvu i ponašanje u crkvi odraz je više stvari: ponajprije vjere, odnosa prema svetome, kulture, poštovanja, životnih stavova i svjetonazora.
Počesto znamo ostati razočarani nedostatkom onoga zbog čega smo došli. Doći u svojim potrebama sa željom da se susretnemo sa svojim Bogom i naići na mnogo toga što ne priliči svetom prostoru, može biti deprimirajuće, čak destimulativno dolaziti više na svete mise.
Stoga nitko nema pravo niti privilegij ometati drugoga sadržajima koji nisu primjereni za crkvu, sveti molitveni prostor, u kojem je najčešće izložen euharistijski, živi Krist.

Kašnjenje na svetu misu poseban je aspekt našeg odnosa prema svetome. Svakome se od nas može dogoditi da zakasni, krivo isplanira vrijeme, čeka ukućane da se spreme, naiđe na nepredviđenu gužvu u prometu, dugo traži mjesto za parkiranje auta,… To su okolnosti na koje ne možemo utjecati. No, najveći broj onih koji kasne jesu oni koji kasne svaki ili gotovo svaki put. Kako definirati ljude koji kasne? Neorganizirani? Egocentrični? S nedostatkom respekta prema osobi koja čeka ili prema svetoj misi u ovom slučaju? Osobe koje vide samo sebe i svoje interese? Osobe kojima neka osoba s kojom planiraju susret nije važna, manje je vrijedna, kao i sveti čin? Osobe koje su samodostatne? Možda neka druga kvalifikacija? Na to je pitanje teško odgovoriti, ali je zajedničko svima: teško će priznati da je u njima problem te imaju široki repertoar odgovora za razloge svoga kašnjenja. U svakom slučaju nemaju ispravan i korektan odnos, ma kako to tumačili, ublažavali ili pokušavali opravdati.

Razgovaranje u crkvi višestruko je iritantno: ometa druge, pokazuje elemente dosade, nerazumijevanja svetoga, bez obzira na 10-minutnu možebitnu dosadu svećenikovu. Ono je odraz najčešće tradicionalnog odnosa: u crkvu se ide radi običaja, da se vidimo s nekim, razbijemo monotoniju i sl. Ono može biti izraz prisile od strane ukućana da se mora ići na misu. Ono može biti izraz i da nam je motiv neki drugi. Npr. možda je netko tu samo radi njemu/njoj drage osobe, da razbijemo svakodnevnu monotoniju ili sl. Ali u svakom slučaju pokazuje, ako se to redovito događa, nedostatak poštovanja prema svetome, ma kako mi to tumačili.

Vika djece u crkvi može biti problematična na više razina. Najprije, treba postojati međusobno razumijevanje onih koji su došli s djecom i onih koji su došli bez djece. Svi smo mi bili djeca i razumljivo je da je djeci 1 sat u crkvi predugo i ne mogu izdržati toliku dugu koncentraciju. Uostalom, djeca se trebaju privikavati dolaziti na svetu misu, a i roditelji, možda ponekad zaželjeli doći na svetu misu bez djece, nemaju luksuz da ih netko drugi pričuva. S druge strane, netko dolazi u crkvu prvenstveno moliti se te želi aktivno i koncentrirano sudjelovati na svetim misama i ostalim molitvenim trenutcima. Međusobno je razumijevanje nužno: da i djeca trebaju dolaziti na svete mise, ali i da roditelji pripaze da crkva nije igralište gdje djeca odvlače pozornost niti prostor gdje se od vike djece ne čuje ništa. U tom slučaju s djetetom trebaju prošetati vani ili u neki pokrajni prostor crkve, dok se dijete ne smiri.

Može se svakome dogoditi da zazvoni mobitel. Naši vjernici, što se toga tiče, relativno su dobro obzirni i paze da im telefon ne zazvoni u crkvi te ga isključe ili utišaju tonove. Zvonjenje telefona u crkvi uglavnom je iritantno i svećeniku i vjernicima. Najgore opd svega je, u prvom je redu to odraz duboke nekulture, da ima onih koji se još i jave na telefon… Mnogo lošije stanje jest da mnogi komuniciraju za vrijeme svete mise porukama. To je ili vjerska bahatost, ili dosada ili, što je karakteristično najčešće za mlade, vjerska nezrelost, premda može biti u pitanju i dosada za vrijeme svete mise, ali to nije niti smije biti razlog ili opravdanje.

U sličnom kontekstu je i žvakanje žvakaćih guma. Uz to još ih ostave zalijepljene po klupama. Bez daljnjih komentara što mislimo u takvim i o takvim slučajevima…

Odijevanje? Ono treba biti pristojno, dostojanstveno i primjereno svetome. Mislimo da je u prvom redu to odraz (ne)kulture. Crkva nije mjesto koje treba odvlačiti pažnju i koncentraciju sa svetog. U vrijeme zimskih mjeseci to nije tema razgovora. U vrijeme ljetnih izazov je skinuti što više. Gdje je granica? Majice bez rukava nisu primjerene crkvi, kratke hlačice nisu primjerene crkvi. Crkva nije mjesto gdje ljudi idu na plažu, bazen, večernji izlazak po disco – klubovima i sl. Crkva je mjesto molitve i dostojanstva duše i tijela pred Presvetim. Ne treba oblačenje (ili svlačenje!) odvraćati pažnju niti množiti nove grijehe u mjestu gdje se traži čišćenje od istih. Odvlačenje pažnje bilo bi da netko u vruće ljetno vrijeme dođe na misu u zimskom kaputu. Takav bi izazvao jednu drugu vrstu, ali ipak grijeha… Svećenici ponekad i ponegdje znaju upozoriti po našim crkvama upozoravali na to i većina vjernika je svjesna i svetosti čina i svetosti prostora.
U svakom slučaju, oblačenje govori višeslojne činjenice: 1. prioritete i možda frustracije onoga tko se odijeva na način na koji to čini; 2. govori o poštovanju prema onome s kime se susreće; 3. govori, ako je to crkveni prostor, o dostojanstvu svetoga u nečijoj svijesti; 4. poštivanju društva u kojem se krećemo; 5. poštivanju trenutka i događaja u kojem se nalazimo….Možemo li sve izjednačiti i svesti na osobni izbor? Možemo, naravno. Ali u tom slučaju onda više nema ni vrijednosti, ni kulture, ni morala, ni grijeha. A onda je baš to problem.

Izlazak iz crkve ponekad je kaotičan. Možda bi netko neutralan sa strane mogao pomisliti da se u crkvi dogodio ozbiljan problem, pa neki žele što brže napustiti mjesto problema, spašavajući živu glavu ili što prije uhvatiti zrak. Mnogima se žuri na slobodu iz klaustrofobičnog prostora… Želimo li reći da smo izdržali sve junački i sad možemo brzo vani? Idealno bi bilo, poticajno, s poštovanjem prema svetome poslušati duh liturgije: kada svećenik udijeli blagoslov, slijedi završna pjesma. Tada svi stoje na mjestu, prateći procesiju svećenika i ministranata u sakristiju te nakon završne pjesme napuštaju crkvu. Je li to uvijek tako ili bolje rečeno: je li to ikada tako?

Čvrsto vjerujemo da se ovo ne odnosi na većinu naših vjernika.