Bolesničko pomazanje nije posljednje pomazanje. To je u prvom redu molitva za ozdravljenje bolesnika i njegov povratak prijašnjim dužnostima. Takvo razmišljanje obitelj treba prenijeti i na bolesnika, a ne prenositi strah od brze i sigurne smrti, pogotovo ako se bolesnik teško suočava sa smrću. Bolesnicima koji su životno ugroženi, dovoljna je i njihova agonija, pa im treba pristupiti obzirno i odgovorno, ne plašeći ih, ali i bivajući realni o životnoj ugrozi i njezinim posljedicama.

»Svetim pomazanjem onemoćalih i molitvom svećenikâ cijela Crkva preporučuje bolesne trpećem i proslavljenom Gospodinu, da im olakša boli i da ih spasi, štoviše potiče ih da se slobodno sjedine s Kristovom mukom i smrću i tako doprinesu dobru Božjega naroda.«
Crkva vjeruje i naučava da je jedan od sedam sakramenata napose određen za potporu onima koji su iskušavani bolešću: to je boles ničko pomazanje. Ovo sveto pomazanje bolesnih ustanovljeno je kao istinski i pravi sakrament Novoga zavjeta od Krista, našeg Gospodina; spomenuto je u Marka,120 a vjernicima je preporučeno i proglašeno po Jakovu, apostolu i bratu Gospodinovu. Svjedočanstva o mazanju bolesnika blagoslovljenim uljem susreću se od starine u liturgijskoj predaji i na Istoku i na Zapadu. Tijekom stoljeća sveta se pomast sve isključivije dijelila umirućima, pa je stoga i dobila naziv »Posljednja pomast«. Ali unatoč takvu razvoju, liturgija nije nikada prestala moliti Gospodina da bolesnik zadobije i tjelesno zdravlje, ako mu je korisno za spas. (Katekizam 1499, 1511-1512)

Kan. 998 - Bolesničko pomazanje, kojim Crkva pogibeljno bolesne vjernike preporučuje trpećem i proslavljenom Gospodinu da ih pridigne i spasi, podjeljuje se tako da se pomažu uljem i da se izgovore riječi propisane u bogoslužnim knjigama.

Slavljenje sakramenta

Kan. 999 - Ulje koje se upotrebljava za bolesničko pomazanje mogu, osim biskupa, blagosloviti:
1. oni koji se u pravu izjednačuju s dijecezanskim biskupom;
2. svaki prezbiter, ako traži potreba, ipak u samom slavljenu sakramenta.

Kan. 1000 - § 1. Neka se pomazanja pažljivo obavljaju s riječima, po redu i načinu što ih propisuju bogoslužne knjige; ipak, ako traži potreba, dosta je jedno pomazanje na čelu ili na drugom dijelu tijela uz izgovaranje svih propisanih riječi.
§ 2. Neka pomazanja obavi služitelj svojom rukom, osim ako važan razlog savjetuje upotrebu pomagala.

Kan. 1001 - Neka se dušobrižnici i bližnji bolesnika pobrinu da se bolesnici pravodobno okrijepe ovim sakramentom.

Kan. 1002 - Zajedničko slavljenje bolesničkog pomazanja, za više dolično pripravljenih i pravo raspoloženih bolesnika istodobno, može se obaviti prema propisima dijecezanskog biskupa.

Služitelj bolesničkog pomazanja

Kan. 1003 - § 1. Bolesničko pomazanje valjano podjeljuje svaki svećenik i samo svećenik.

§ 2. Svi svećenici kojima je povjereno dušobrižništvo imaju dužnost i pravo podjeljivati bolesničko pomazanje vjernicima povjerenima njihovoj pastoralnoj službi; zbog opravdana razloga može svaki drugi svećenik podijeliti ovaj sakrament s barem pretpostavljenim pristankom svećenika o kojemu se gore govori.
§ 3. Svakome je svećeniku dopušteno nositi sa sobom blagoslovljeno ulje da bi, ako je potrebno, mogao podijeliti sakrament bolesničkog pomazanja.

Primatelj bolesničkog pomazanja

Kan. 1004 - § 1. Bolesničko pomazanje može se podijeliti vjerniku koji se, pošto je stekao sposobnost da se služi razumom, počne nalaziti u pogibelji zbog bolesti ili starosti.
§ 2. Ovaj se sakrament može ponoviti ako bolesnik, pošto je prizdravio, ponovno teško oboli, ili ako se za trajanja iste bolesti pogibelj povećala.

Kan. 1005 - U dvojbi da li je bolesnik stekao sposobnost da se služi razumom, da li je opasno bolestan ili je mrtav, neka se sakrament podijeli.

Kan. 1006 - Neka se taj sakrament podijeli i bolesnicima koji bi ga barem uključivo zatražili kad bi bili pri svijesti.

Kan. 1007 - Neka se bolesničko pomazanje ne podjeljuje onima koji tvrdokorno ustraju u očito teškom grijehu.