Krštenje je temeljni i prvi sakrament Crkve, kojim postajemo punopravni članovi Crkve i s pravom za sebe možemo reći: „Ja sam dijete Božje!“

Sveti krst je temelj cijeloga kršćanskog života, ulaz u život Duha (vitae spiritualis ianua) i vrata koja otvaraju pristup drugim sakramentima. Po krštenju smo oslobođeni od grijeha i nanovo rođeni kao sinovi Božji, postajemo Kristovi udovi i pritjelovljeni smo Crkvi te bivamo dionici njezina poslanja:4 “Krst je sakrament preporođenja vodom i riječju.” Kako se zove ovaj sakrament? 1214 Grčka riječ baptisein – odakle latinski izraz baptismus – znači “uroniti”!, “uranjati”. Uranjanje u vodu – što je središnji obred krštenja – označuje ukop katekumena u smrt Krista, odakle on ustaje, po uskrsnuću s Njime, kao novo stvorenje. U hrvatskom i drugim slavenskim jezicima riječ krstiti (krst, krštenje) pobliže znači: unijeti u Krista, učiniti (nekoga) Kristovim. Ovaj se sakrament zove i »kupelj novoga rođenja i obnavljanja po Duhu Svetom« (Tit 3, 5) jer označuje i ostvaruje ono rođenje iz vode i Duha bez kojega nitko »ne može ući u Kraljevstvo Božje« (Iv 3, 5). “Ova se kupelj zove prosvjetljenjem, jer oni koji tu prihvaćaju [katehetsku] pouku imaju prosvijetljen duh.” Primivši u krštenju Riječ, »Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka« (Iv 1, 9), krštenik tako prosvijetljen postaje “sinom svjetlosti” i sam “svjetlost” (Ef 5, 8): “Krštenje je među Božjim darovima najljepši i najdivniji [...]. Nazivamo ga darom, milošću, pomazanjem, prosvjetljenjem, odjećom neraspadljivosti, kupelji preporođenja, pečatom, i svime onim što je najdragocjenije. Dar je, jer se podjeljuje onima koji ništa ne donose; milost, jer se čak daje i onima koji su krivnjom opterećeni; Krštenje (= uronjavanje), jer se u vodi pokapa grijeh; pomazanje, jer je sveto i kraljevsko (takvi su oni koji su pomazani); prosvjetljenje, jer je ižaravajuće svjetlo; odjeća, jer prekriva našu sramotu; kupelj, jer nas pere; pečat, jer nas čuva i znak je Božjega gospodstva.” (Katekizam 1213-1216)

 Što je potrebno za krštenje djeteta?

1. Dogovoriti termin krštenja, prijaviti dijete za krštenje te u uredu ispuniti Prijavu za krštenje (Anmeldung zur Taufe), u redovitim okolnostima, barem mjesec dana prije krštenja.
2. Kopija rodnog lista djeteta (Geburtsurkunde).
3. Potvrda za kumstvo iz župe stanovanja, ako netko stanuje u Njemačkoj izvan naše misije te potvrda o obavljenim sakramentima, potrebnim za kumstvo, ako je netko kršten, krizman, vjenčan… izvan naše misije.
4. Obaviti pripremu za krštenje u uredu sa svećenikom.
5. Za krštenje djeteta barem jedan od roditelja mora biti katolik i član Crkve. U suprotnom, sakrament krštenja nije moguće obaviti, osim u smrtnoj opasnosti. O tome i o ostalim uvjetima krštenja i kumstva pogledati ovdje kako slijedi:

Kan. 849 – Krst, vrata sakramenata, stvarni ili barem krst želje, prijeko potreban za spasenje, po kojem se ljudi oslobađaju od grijeha, preporađaju za djecu Božju i neizbrisivim biljegom suobličeni Kristu pritjelovljuju Crkvi, valjano se podjeljuje samo pranjem pravom vodom s potrebnim riječima forme.
Kan. 850 – Krst se podjeljuje po redu propisanu u odobrenim bogoslužnim knjigama, osim u slučaju hitne potrebe, kad se mora obdržavati samo ono što se traži za valjanost sakramenata.
Kan. 851 – Krštenje treba da se dolično pripravi; stoga:
1. odrasla osoba koja se namjerava krstiti neka bude primljena u katekumenat i neka, ako je moguće, postupno bude dovedena do sakramentalnog pristupa, prema redu pristupa koji je prilagodila biskupska konferencija i prema posebnim odredbama koje je ona donijela;
2. roditelji djeteta koje treba da se krsti, a i oni koji će preuzeti zadaću kumova, neka se pravo pouče o značenju toga sakramenta i o obvezama koje su s njim povezane; neka se župnik osobno ili preko drugih pobrine da se roditelji pravo priprave pastoralnim poticajima, pa i zajedničkom molitvom, okupljajući više obitelji i pohađajući ih kad je to moguće.
Kan. 852 - § 1. Propisi sadržani u kanonima o krštenju odraslih primjenjuju se na sve koji su prešli dob djetinjstva i koji su stekli sposobnost da se služe razumom.
§ 2. S djetetom se izjednačuje, i što se tiče krštenja, tko nije umno razvijen.
Kan. 853 – Voda koja treba da se upotrijebi u podjeljivanju krsta mora biti, osim u potrebi, blagoslovljena po propisima bogoslužnih knjiga.
Kan. 854 – Neka se krsti ili uranjanjem ili polijevanjem, uz obdržavanje propisa biskupske konferencije.
Kan. 855 – Roditelji, kumovi i župnik neka se brinu da se ne dade ime tuđe kršćanskom osjećaju.
Kan. 856 – Iako se može krstiti svakog dana, ipak se preporučuje da se redovito krsti u nedjelju ili, ako je moguće, u vazmenom bdjenju.
Kan. 857 - § 1. Vlastito je mjesto krštenja, osim u potrebi, crkva ili kapela.
§ 2. Neka bude pravilo da se odrasla osoba krsti u svojoj župnoj crkvi, a dijete u vlastitoj župnoj crkvi roditelja, osim ako drukčije savjetuje opravdan razlog.
Kan. 858 - § 1. Neka svaka župna crkva ima krsni zdenac, uz poštovanje već stečenog skupnog prava drugih crkava.
§ 2. Mjesni ordinarij može, pošto se posavjetuje s mjesnim župnikom, radi udobnosti vjernika dopustiti ili zapovjediti da krsni zdenac bude i u drugoj crkvi ili kapeli u granicama župe.
Kan. 859 – Ako krštenik zbog udaljenosti mjesta ili drugih okolnosti ne može bez velike poteškoće doći ili biti donesen u župnu crkvu ili drugu crkvu ili kapelu o kojima se govori u kan. 858, § 2, može se i mora se moći krstiti u drugoj bližoj crkvi ili kapeli ili također na drugom doličnu mjestu.
Kan. 860 - § 1. Neka se bez potrebe ne krsti u privatnim kućama, osim ako je to zbog važna razloga dopustio mjesni ordinarij.
§ 2. Neka se u bolnicama, ako dijecezanski biskup ne odredi drukčije, ne krsti, osim ako to traži potreba ili ako na to sili koji drugi pastoralni razlog. 

Krstitelj
Kan. 861 - § 1. Redoviti je krstitelj biskup, prezbiter ili đakon, uz obdržavanje propisa kan. 530, br. 1.
§ 2. Ako je redoviti krstitelj odsutan ili spriječen, dopušteno krsti katehist ili tko drugi koga je mjesni ordinarij za tu zadaću ovlastio, dapače, ako prijeka potreba traži, i svaki čovjek koji ima potrebnu nakanu; neka se pastiri duša, osobito župnik, brinu da vjernici budu poučeni o ispravnom načinu krštavanja.
Kan. 862 – Nitko ne smije, osim u prijekoj potrebi, bez potrebne dozvole krstiti na tuđem području, pa ni svoje podložnike.
Kan. 863 – Neka se o krštenju odraslih, barem onih koji su navršili četrnaest godina, obavijesti dijecezanski biskup da ih, ako smatra da je potrebno, on sam krsti. 

Krštenici
Kan. 864 – Krst može primiti svaka osoba i samo osoba koja još nije krštena.
Kan. 865 - § 1. Da bi se odrasla osoba mogla krstiti, traži se da je očitovala volju da se krsti, da je dovoljno poučena u vjerskim istinama i kršćanskim obvezama i da je katekumenatom prokušana u kršćanskom životu; neka se također potakne da se pokaje za svoje grijehe.
§ 2. Odrasla osoba koja se nalazi u smrtnoj pogibelji može se krstiti ako ima neko znanje o glavnim vjerskim istinama, ako na bilo koji način očituje svoju nakanu da se krsti i ako obeća da će obdržavati zapovijedi kršćanske vjere.
Kan. 866 – Odrasla osoba koja se krsti neka odmah nakon krštenja primi potvrdu, neka sudjeluje u euharistijskom slavlju i primi pričest, osim ako to priječi važan razlog.
Kan. 867 - § 1. Roditelji su dužni pobrinuti se da se djeca krste u prvim tjednima; neka što prije poslije rođenja, dapače, i prije rođenja, pođu k župniku da zamole sakrament za dijete i neka se za krštenje priprave na potreban način.
§ 2. Ako je dijete u smrtnoj pogibelji, neka se krsti bez ikakve odgode.
Kan. 868 - § 1. Da bi se dijete dopušteno krstilo, potrebno je:
1. da pristanu roditelji, barem jedan od njih ili tko ih zakonito zamjenjuje;
2. da ima osnovane nade da će biti odgajano u katoličkoj vjeri; ako te nade nema, neka se krštenje prema propisima krajevnog prava odgodi pošto se razlog obrazloži roditeljima.
§ 2. Dijete katoličkih, dapače, i nekatoličkih roditelja, u smrtnoj pogibelji dopušteno se krsti, pa i protiv volje roditelja.
Kan. 869 - § 1. Ako se sumnja da li je tko kršten ili u valjanost krštenja, a dvojba i nakon ozbiljna istraživanja ostaje, neka se krsti uvjetno.
§ 2. Oni koji su kršteni u nekatoličkoj crkvenoj zajednici ne treba da se krste uvjetno, osim ako ima ozbiljna razloga za dvojbu o valjanosti krštenja, pošto se ispitaju materija i riječi forme upotrijebljene u krštenju te nakana odrasle osobe koja se krsti i krstitelja.
§ 3. Ali ako, u slučajevima o kojima se govori u §§ 1 i 2, ostane dvojbenom podjela ili valjanost krštenja, neka se ne podijeli krst, osim pošto se kršteniku, ako je odrasla osoba, izloži nauk o sakramentu krsta i pošto se njemu ili, ako se radi o djetetu, njegovim roditeljima obrazloži dvojba o valjanosti krštenja.
Kan. 870 – Izloženo ili nađeno dijete se krsti, osim ako se pomnim istraživanjem utvrdi da je već kršteno.
Kan. 871 – Nedonoščad, ako su živa, neka se krste kad god je to moguće.

Kumovi/Paten
Kan. 872 – Neka se kršteniku, ako je moguće, dade kum, čija je zadaća pomagati odraslom kršteniku u pristupu u kršćanstvo, a krštenika dijete zajedno s roditeljima predstaviti za krštenje i isto tako nastojati da krštenik provodi kršćanski život u skladu sa sakramentom krsta i da vjerno vrši s njim povezane obveze.
Kan. 873 – Neka se uzme samo jedan kum ili jedna kuma ili i kum i kuma.
Kan. 874 - § 1. Da bi se kumu dopustilo preuzeti služba kuma, potrebno je:
1. da ga odredi sam krštenik ili njegovi roditelji ili onaj tko ih zamjenjuje ili, ako tih nema, župnik ili krstitelj i da je prikladan te da ima nakanu vršiti tu službu;
2. da je navršio šesnaestu godinu života, osim ako dijecezanski biskup odredi drugu dob ili ako župnik ili krstitelj smatraju da zbog opravdana razloga treba da se dopusti iznimka;
3. da je katolik, potvrđen i već pričešćen i da provodi život u skladu s vjerom i preuzetom službom;
4. da nije udaren nikakvom zakonito izrečenom ili proglašenom kanonskom kaznom;
5. da nije otac ili majka krštenika.
§ 2. Krštenoj osobi koja pripada nekatoličkoj crkvenoj zajednici dopušta se da bude samo svjedok krštenja, i to jedino zajedno s katoličkim kumom. 

Can. 872 — Einem Täufling ist, soweit dies geschehen kann, ein Pate zu geben; dessen Aufgabe ist es, dem erwachsenen Täufling bei der christlichen Initiation ‚beizustehen bzw. das zu taufende Kind zusammen mit den Eltern zur Taufe zu bringen und auch mitzuhelfen, daß der Getaufte ein der Taufe entsprechendes christliches Leben führt und die damit verbundenen Pflichten getreu erfüllt.
Can. 873 — Es sind nur ein Pate oder eine Patin oder auch ein Pate und eine Patin beizuziehen.
Can. 874 — § 1. Damit jemand zur Übernahme des Patendienstes zugelassen wird, ist erforderlich:
1. er muß vom Täufling selbst bzw. von dessen Eltern oder dem, der deren Stelle vertritt, oder, wenn diese fehlen, vom Pfarrer oder von dem Spender der Taufe dazu bestimmt sein; er muß zudem geeignet und bereit sein, diesen Dienst zu leisten;
2. er muß das sechzehnte Lebensjahr vollendet haben, außer vom Diözesanbischof ist eine andere Altersgrenze festgesetzt oder dem Pfarrer oder dem Spender der Taufe scheint aus gerechtem Grund eine Ausnahme zulässig;
3. er muß katholisch und gefirmt sein sowie das heiligste Sakrament der Eucharistie bereits empfangen haben; auch muß er ein Leben führen, das dem Glauben und dem zu übernehmenden Dienst entspricht;
4. er darf mit keiner rechtmäßig verhängten oder festgestellten kanonischen Strafe behaftet sein;
5. er darf nicht Vater oder Mutter des Täuflings sein.
§ 2. Ein Getaufter, der einer nichtkatholischen kirchlichen Gemeinschaft angehört, darf nur zusammen mit einem katholischen Paten, und zwar nur als Taufzeuge, zugelassen werden.

Dokazivanje i upis krštenja
Kan. 875 – Tko krsti, neka se pobrine da bude, ako nema kuma, prisutan barem svjedok pomoću kojega se može dokazati da je krštenje obavljeno.
Kan. 876 – Da bi se dokazalo da je krst podijeljen, ako se time nikomu ne nanosi šteta, dovoljna je izjava jednoga besprijekornog svjedoka ili prisega krštenoga, ako je kršten u odrasloj dobi.
Kan. 877 - § 1. Župnik mjesta u kojemu se krst slavi mora brižljivo i bez ikakve odgode upisati u maticu krštenih imena krštenika, krstitelja, roditelja, kumova i svjedoka, ako su bili prisutni, te mjesto i dan krštenja, naznačivši istodobno dan i mjesto rođenja.
§ 2. Ako se radi o djetetu neudane majke, treba unijeti ime majke ako je njezino majčinstvo javno poznato ili ako to ona svojevoljno napismeno ili pred dvama svjedocima zatraži; isto tako treba upisati i očevo ime ako je njegovo očinstvo dokazano nekom javnom ispravom ili izjavom njega samoga pred župnikom i dvama svjedocima; u drugim slučajevima neka se krštenik upiše a da se ne navede ime oca ili roditelja.
§ 3. Ako se radi o posvojenom djetetu, neka se upišu imena posvojitelja i, barem ako se tako čini u svjetovnim matičnim knjigama dotičnog kraja, naravnih roditelja prema odredbi §§ 1 i 2 i u skladu s propisima biskupske konferencije.
Kan. 878 – Ako nije krstio župnik ili ako krst nije podijeljen u njegovoj prisutnosti, krstitelj, tko god on bio, mora o obavljenom krštenju obavijestiti župnika župe u kojoj je krštenje obavljeno da ga upiše prema odredbi kan. 877, § 1.